Dijana Vasić je u svijetu odbojke od 1996. godine. Sa 13 godina počela je da trenira u Ženskom odbojkaškom klubu “Jedinstvo” u Brčkom. U sezoni 2001/2002 i 2002/2003 igrala je u Prvoj ligi Srbije i Crne Gore, 2004. u Rijeci, a 2006. godine ponovo se vratila u svoje “Jedinstvo” sa kojim je osvojila 11 titula – devet kupova Bosne i Hercegovine i više trofeja u prvenstvu i Kupu Republike Srpske. Reprezentativka i kapiten reprezentacije BiH više godina. 2007. godine bila je najbolji sportista Republike Srpske, a naredne 2008. i najbolji sportista Bosne i Hercegovine. Ove titule ponavljale su se, te je tako Odbojkaški savez BiH više puta proglašavao Dijanu najboljom igračicom i sportistkinjom u državi. Učestvovala je sa ŽOK “Jedinstvo” i u CEV-a kupu, a igrala je i Ligu šampiona. Dijana je bila i selektor pionirske reprezentacije BiH. Iako se u aprilu 2017. nakon 21 godine aktivnog igračkog i takmičarskog života oprostila od odbojke, svog kluba i saigračica, nije dugo mirovala. Ubrzo je započela pripreme za otvaranje Odbojkaške akademije “Dijana Vasić”, koja je u novembru počela sa radom. To je bio povod da sa Dijanom razgovaramo o Akademiji i budućim planovima.

REDAKCIJA: Na kraju profesionalne igračke karijere rekli ste da ćete ostati u svijetu odbojke. I ostvarilo se vrlo brzo da ste nastavili karijeru kao trener. Akademija je naišla na više nego dobar prijem kod roditelja i mališana.

D.V.: Akademija je naišla na odličan prijem, i veći nego što sam očekivala. Brčko jeste grad odbojke, imamo sjajne klubove i u muškoj i ženskoj kategoriji i razumljivo je da mališani žele da budu dio ovog svijeta, i drago mi je da su izabrali baš našu školicu da u njoj treniraju i stiču sportsko znanje.

REDAKCIJA: Nemate samo igračko iskustvo, Vi ste i diplomirani profesor fizičke kulture, te imate i nastavničko i pedagoško znanje koje je izuzetno važno u radu sa djecom i mladim sportistima.

D.V.: Svakom poslu koji sam radila i radim pristupam temeljno. Nije najvažnije djecu naučiti pravilima odbojke, nego i drugarstvu, timskom radu, poštovanju pa i disciplini, jer samo disciplinovan i posvećen sportista i čovjek uspije u svom naumu. Tako i mi na treninzima učimo da pazimo jedni na druge, čekamo svoj red da odigramo određeni potez, slušamo i pitamo i imamo jedan otvoren odnos bez treme i straha od treninga ili trenera. I ja sam majka, tako da o nekim stvarima prvo razmislim kao roditelj. Ne učimo odmah šta je smeč ili prijem, nego i pravilno trčanje, disanje, vježbanje. Imamo planove da nam u posjetu dolaze i stručnjaci iz različitih oblasti, medicinski radnici, proslavljeni sportisti, predstavnici javnih institucija, tako da želim da djeca stiču i dodatna znanja i dobiju dodatnu motivaciju za rad.

REDAKCIJA: Roditelji su prepoznali kvalitet Vašeg rada, te je broj polaznika za samo mjesec dana od pokretanja Akademije zaista impozantan. Trenirate u sportskoj sali Treće OŠ u Brčkom i u sali OŠ u Bijeloj nadomak Brčkog. Da li imate dovoljno prostora i termina da se posvetite svim mališanima?

D.V.: Duže smo čekali raspored korištenja sportskih, školskih, sala, nego popunjavanje svih planiranih mjesta. U stvari, nisam imala srca nikoga da odbijem, tako da sada treniramo tri puta sedmično u sali Treće osnovne škole u Brčkom i dva puta u Bijeloj. Nadam se da ćemo naredne godine dobiti i više termina, pa da treninge podignemo na još viši nivo. Bilo je poziva da otvorimo grupe i u drugim gradovima, ali za sada to nije jednostavno organizovati, no vidjećemo šta vrijeme nosi. Sada učimo početne i jednostavne korake, i to sve kroz igru, a kako se budemo upoznavali, tako će i treninzi postajati ispunjeniji i složeniji..

REDAKCIJA: Akademiju ste zamislili kao školu odbojke za djevojčice i dječake uzrasta od 8 do 12 godina. Zašto baš te godine?

D.V.: To je najbolje vrijeme za učenje o jednom sportu, kada je kod djece razvijena navika da uče, kada razumiju šta je to sport i imaju želju da se razvijaju i saznaju još više, ali bez opterećenja takmičenja. Uče kroz igru, druženje, stiču nova prijateljstva, podržavaju jedni druge i shvataju o čemu im govorim. Imaju koordinisane pokrete, ne stide se i ne ljute ako pogriješe, a ujedno poštuju trenera, pažljivo slušaju i rade na sebi. Imamo i mlađih od osam godina, šestogodišnjake i sedmogodišnjake, jer su neka djeca došla sa starijim bratom ili sestrom, tako da nisam ni razmišljala da nekoga odbijem, jer je moje opredjeljenje sada rad sa djecom. Neće naravno svi odlučiti da im odbojka postane i životni poziv kao meni, ali će naučiti kako da se nose sa pobjedama i porazima, steći će samopouzdanje, izgraditi sportski karakter, shvatiti šta je zdrav način života, i to sve kroz kvalitetnu obuku i treninge, druženje i igru.

REDAKCIJA:
Možda je rano za ovo pitanje, ali da li razmišljate i o takmičenjima u mlađim kategorijama?

D.V.: Naravno, da, razmišljam, ali još je rano o tome govoriti. Već sada mogu reći da imamo izuzetno talentovane djece, koja su za svoje godine vrlo posvećena na treninzima ali i mimo treninga. Vole odbojku, slušaju, čitaju, gledaju utakmice na televiziji, imaju omiljene odbojkaše i odbojkašice, zamišljaju sebe jednog dana na terenu i to je odlično. Tako da, vidjećemo, ako nam bude išlo ovako dobro kao što je krenulo, naravno da ćemo se uključiti i u takmičenje mlađih kategorija.

REDAKCIJA: Da li ste imali podršku grada?

D.V.: Imala sam onoliko koliko i većina sportskih udruženja koja radi s djecom i mladima, u smislu obezbjeđivanja školskih sala za treninge, ali kada je riječ o opremi i rekvizitima za rad, to sam ipak sama obezbijedila. Tako je valjda na početku, ali ne sumjam da ćemo ukoliko ostvarimo dobre rezultate imati i podršku dobrih ljudi i privrednika, koji će nam pomoći da budemo još bolji, jer ni do sada u mom igračkom dijelu karijere nije izostajala podrška ljudi koji vole odbojku i cijene sport. Moja porodica i prijatelji su mi zaista na početku bili najveći oslonac, među kojima je dosta i onih čija su djeca sada naši polaznici. U Brčkom postoji i praksa da sportska udruženja apliciraju i za dodjelu sredstava granta od Vlade Distrikta, tako da ćemo vjerovatno naredne godine podnijeti i takav zahtjev.

REDAKCIJA: Koji je glavni cilj, glavni motiv za rad?

D.V.: Moj glavni cilj je da ohrabrim djecu da se bave sportom. Bila to na kraju odbojka ili ne. Ali sport donosi mnogo dobrog, već sam to i pominjala, drugarstvo, timski duh, fer-plej, odgovornost, posvećenost, disciplinu, poštovanje, zdrav život, jednostavno znanja i vještine za budući život. Ja se trudim da im prenesem svo svoje znanje, nadam se da ću biti dobar trener kao što sam bila i igrač, i da će svi mališani koji prođu Akademiju izrasti u dobre i srećne ljude. A motiv, pa nema ljepšeg motiva nego kada neka od naših zvjezdica donese crtež kojim prenosi svoju ljubav i zahvalnost prema meni kao treneru. Uglavnom, tek smo počeli i za nas će tek da se čuje.

REDAKCIJA: Hvala Vam za razgovor i želimo Vam mnogo sreće i uspjeha u daljem radu.

D.V.: Hvala Vama

www.brckodanas.com

Ako ste pronašli pravopisnu grešku, označite je i pritisnite Shift + Enter ili kliknite ovdje da biste nam je prijavili.