Intervju sa Vanjom Grbićem – želim znanje koje imam da prenesem na djecu

0
2313

Od 18. juna do 28. jula 2018. godine na Zlatiboru je održan Drugi odbojkaški kamp Vladimira Vanje Grbić, jednog od najboljih odbojkaša i sportista Srbije i svijeta i člana Kuće slavnih. Ovo je prvi kamp ove godine, a drugi startuje u Trebinju 17. avgusta i trajaće do kraja mjeseca avgusta.

Kamp na Zlatiboru pohađalo je oko 600 djevojčica i dječaka, među kojima i polaznici Odbojkaške akademije Dijana Vasić iz Brčkog, koji su bili podjeljeni u smjene od po 10 dana. U svakoj smjeni po uzrastima i po već stečenom znanju iz odbojke, dalje su bili dijeljeni na 8 grupa. Grupama su rukovodili glavni treneri, sa kojima su radila još dva trenera, a sve pod budnim okom Vanje Grbića.

Imali smo čast da se sa Vanjom nađemo na Zlatiboru i porazgovaramo. Iako se čini da je intervju dug, zbog lakoće razgovora sa Vanjom i znanja koje je prenio i na nas samo tokom ovog razgovora, sigurni smo da ćete uživati čitajući ga.

 

Brčko Danas: Za početak, veliko hvala na gostoprimstvu i što ste prihvatili da pričate za naš portal. Odakle hrabrost i ideja da pokrenete jedan ovako grandiozan kamp?

Vladimir Grbić: Kroz igračku karijeru i kroz ono što je moja kultura odbojke, generalno, shvatio sam u kom smjeru ide odbojka. Shvatio sam da ono što sam ja dobio i ono što sam ja učio od onih koji su igrali prije mene i koji su bili meni prava inspiracija, uzori i idoli, i motiv da se bavim odbojkom, prenesem na djecu, da tu pasiju i to znanje i tu energiju koju sam dobio od njih prenesem na one koji dolaze poslije nas. Za tako jednu ozbiljnu misiju, prije svega, bilo mi je potrebno da se pripremim, prvo da shvatim sistem, odnosno da probam na najbolji mogući način da organizujem ono što je osnovna aktivnost kampa. Završio sam fakultet sporta i fizičkog vaspitanja, upisao sam doktorske studije, i radio sam osam godina u Odbojkaškom savezu Srbije, volonterski naravno, sa djecom i odbojkom na pijesku. Cilj mi je bio da upoznam ljude koji rade sa djecom, način na koji rade sa djecom i da shvatim koji su prostori i koje su mogućnosti i potencijal, kao i koji su nedostaci. Druženjem sa profesorima na doktorskim studijama shvatio sam kompleksnost sveukupnog pristupa rada sa djecom, i došao sam na ideju da sve ono što je praktično sveobuhvatno 360 stepeni razvoja djece u ortopedskom, motoričkom, psihosocijalnom, fiziološkom i bilo kakvom drugom smislu, znači ono što podstiče maturaciju djece u 360 stepeni, smjestim na jedno mjesto, tako da djeci mogu da dam preporuku kako i na koji način da nastave da rade kada prođu jednu takvu ozbiljnu analizu i da mogu da se razvijaju na pravi način. Zato sam organizovao kamp sa istim profesorima kojima izuzetno vjerujem, sa ljudima kojima je prije svega cilj da se djeca raduju, da su djeca nasmijana, da sarađuju, da možemo da ih posmatramo iz svih mogućih aspekata i tako im damo najbolju moguću ocjenu. Cilj mi je da kreiram nešto što će biti prepoznatljivo u cijelom svijetu, odnosno nešto što će se raširiti u cijelom svijetu ne kao franšiza za komercijalno naplaćivanje, već kao franšiza za jedini pravi, adekvatni način rada sa djecom.

 

B.D.: Vidi se da Vam je rad na fakultetu vrlo bitan, da ovde ima dosta ljudi, trenera, i sa DIF-a, koji ne bi došli, a da im nije stalo do Vas i ovog kampa. Fakultet ste upisali po završetku karijere, ipak niste odustali od daljeg školovanja?

V.G.: Naš sistem školstva umije da bude nakaradan i da ne dozvoljava sportistima nikakvu mogućnost da redovno studiraju. Na žalost, obično profesori nemaju sluha za vrhunske sportiste što znači ako imaju tri minusa, ne mogu da izađu na ispit. Tako da u jednoj takvoj situaciji, ti moraš da se odlučiš ili za sport ili za fakultet. Što znači da vrhunski sportisti rijetko mogu da završe fakultet. Ja sam posle karijere, i nakon završene više trenerske, upisao Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja. Iz Novog Sada sam se prebacio u Beograd, položio popriličan broj ispita i 2014. godine upisao doktorske studije. Na fakultetu se pričalo da Vanja Grbić ne izlazi na ispit nespreman i da sam student koji pokazuje izuzetno interesovanje sa svaku materiju. Jednostavno nisam želio niti jednog trenutka da izađem ispred profesora i da ne znam odgovor na postavljeno pitanje. Ne samo zbog poštovanja prema profesoru, nego i zbog sebe. Jer ako hoću da radim sa djecom moram da shvatim sve one procese i sve one principe koji su veoma važni u kreiranju ličnosti djece. Ne u rad u sportu već u kreiranju njihove ličnosti, jer to nije samo sport, mi njih obučavamo sportu – da, ali mi aktivno utičemo na stvaranje njih kao ljudi u budućnosti. Ta uloga je mnogo šira i mnogo važnija nego što je jednostavno samo rad u sportu. Fakultet sam završio sa prosjekom od nekih 9,40 ili tako nešto, upisao sam doktorske studije sa drugim rezultatom u istoriji. I na doktorskim studijama radili smo po američkom programu. Doktorske studije na Fakultetu sporta su jedne od najboljih u Srbiji sigurno, u regionu vjerovatno, i šire. Jer taj način na koji radimo, kroz jako puno praktičnih primjera i eksperimenata, uz svakodnevno usavršavanje i uz kompletnu obuku, je zaista nešto što je fenomenalno. Nauči se jako puno i shvati se jako puno stvari i principa o mnogim pitanjima na koje niste znali odgovor, a sada znate ne samo odgovor nego i smisao. Tako da sam imao priliku da dopunim ono što mi je nedostajalo. Sada sa ove distance mogu da posmatram problem sporta ili fizičke aktivnosti kod djece mnogo šire, mnogo savjesnije, i mnogo jasnije, da znam šta je to što djeci treba, šta je to što im nedostaje, a šta je to što im je primarno, jer danas, na žalost, vrlo često, ljudi se drže jedne stvari, i od stabla ne vide šumu, drže se i pokušavaju djete da nauče nekom tehničkom elementu, a ne shvataju da njega ustvari limitira ortopedski ili motorički deficit. To je na žalost nešto što je danas slučaj, naročito u vremenu kada imamo visoke postotke od 96% krive kičme, kao i ravnih stopala, kada je za 1.500% povećan dijabetes, naročito tipa 2, koji izaziva sljepilo, i kada je motorički deficit zbog modernog načina života došao do nekih basnoslovnih razmjera, da se sa djecom prvo mora raditi na motorici i na ortopedskoj prevenciji na opšte-motoričkom razvoju, nego na samom sportu. Sport treba da bude igračka, a ne cilj. Sport je samo sredstvo da djeci damo zdravlje. Tako da je današnje vrijeme, vrijeme za animatore mnogo više nego za stručnjake u sportu, naročito kada je o djeci riječ. I otud ona dijagnoza rana sportska specijalizacija, gdje se djeca tjeraju da u dvanaestoj, trinaestoj ili četrnaestoj godini osvoje 10 medalja i da prekidaju sa sportom u petnaestoj godini kao šampioni koji su osvojili najviše kupova moje babe. To je na žalost istina.

 

B.D.: Da se vratimo na kamp i na rezultat Vašeg dosadašnjeg rada. Ovo je druga godina postojanja kampa, sigurno ste i nakon prve godine uočili da se nešto može poboljšati. Šta je to novo i drugačije ove godine?

V.G.: Ove godine smo dodali novu opremu, dodali smo i pribor za ličnu higijenu, povećali smo broj trenera, broj učesnika, dodali smo i novi dio ukupnog sadržaja kampa, kao što su predavanja i za djecu i za trenere, potom smo proširili obim testiranja djece. A sve iz prostog razloga – što sam shvatio da smo prošle godine napravili fenomenalnu stvar, da smo skrenuli pažnju na sebe i da ćemo sasvim sigurno biti praćeni od drugih, iako je to naravno zaštićeno pravom o autorskom djelu, ali ovo je Balkan i ovdje autorsko djelo ne znači mnogo. Htio sam da napravim korak dalje, ka onome što je moja vizija i onome što ja suštinski mislim da bi sa djecom trebalo raditi. Tako da mogu da postavim na zdrave noge sve ono što sam zamislio u radu sa djecom, da oni dobiju bukvalno sve ono što je potrebno i sve ono što ja smatram da treba da dobiju na jednom ovakvom desetodnevnom kampu. Ove godine imamo djecu iz 28 zemalja, iz svih meridijana svijeta. Imamo 70 trenera i imamo donju granicu od 28 trenera po smjeni, ima dosta trenera koji ostaju sve četiri smjene. Imamo fizioterapeuta i imamo fiksno doktora, imamo ljude koji nas opslužuju, sklanjaju terene i tako dalje, imamo animatora, imamo i specijalne goste. Ove godine su kamp posjetili izuzetni, vrhunski, odbojkaši, ali i umjetnici, glumci, tako da smo napravili ozbiljan korak dalje. Ali meni je prije svega akcenat na tome da se unaprijedi ono što je rad sa djecom. I to je suštinski ono što je najbitnije i zbog čega smo mi ovdje.

 

B.D.: S obzirom da je ovo velika organizacija, da li ste i koliko imali pomoći sa strane, od ljudi koji su pratili i dalje prate Vaš rad i koji su spremni da Vam iskreno pruže pomoć da biste ispunili ono što ste zacrtali?

V.G.: Najveći sponzor, koji je i prošle godine u dobroj mjeri donirao za kamp, je Swisslion, Eurocrem konkretno, iz Takova. Sa predsjednikom kompanije, Rodoljubom Draškovićem, sam u više navrata razgovarao, pokušavao i došao do zajedničke ideje. On je napravio jedan fenomenalan, velelepan projekat u Trebinju, i ideja je da kamp bude, ajd da kažemo nešto što će biti ekspert za ono što će biti svi projekti regionalne saradnje, gdje će biti baza za najveći projekat koji je između odbojkaških saveza Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, gdje ćemo smjestiti kompletno sve aktivnosti, susreta djece u Aqua parku u Trebinju, tako da mu se na neki način i odužimo i vratimo, što je s jedne strane pomogao kamp, a sa druge strane da napravimo nešto što je unikatno, da se u okviru jednog Aqua parka djeca mogu i igrati i družiti i razmjenjivati iskustva i miriti, jer dosta nam je ovih koji mute vodu pa pokušavaju da izvuku ribu koja izađe na površinu, tih nam je dosta. Nije do nas, već je do djece. Kako ih mi spremimo, takva će nam biti. U Trebinju bi trebalo da bude baza za 2.880 djece iz ove tri države, znači 2.400 djece, tipične, i 480 djece sa posebnim potrebama, odnosno djece sa intelektualnom ometenošću, kao i 192 trenera. To je brojka koja je konkretno samo u Trebinju. Odnosno 4 fakulteta, splitska kineziologija, sarajevski fakultet sporta, fakultet na Palama i nikšićki DIF. Tako da djecu možemo da pratimo u svim aspektima razvoja i napredovanja, i da možemo da organizujemo aktivnosti. Sasvim sigurno morate imati nekoga ko će u tome da vas podrži na najbolji mogući način, i ukoliko imate nekoga ko može da vas podrži, onda je sve mnogo lakše realizovati.

 

B.D.: Spomenuli ste projekat, kako kažete „veliki projekat“ koji će povezati Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. O čemu je riječ, jesu li to neki veliki projekti na pomolu?

V.G.: Ono što je moja ideja, ono što ću da napravim jeste 11 projekata u regionu, u 10 zemalja, a to su Italija, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Srbija, Bugarska, Rumunija i Mađarska. Cilj je da kroz ovu međudržavnu aktivnost, djeca kroz saradnju, kroz zajedničku igru i zajednički program prevazilaze predrasude, razlike, mržnju, a da se podstiču tolerancija, strpljenje, saradnja i poštovanje, da bi kroz sport, ne samo gradili djeci zdravlje već i njihovu bolju budućnost. Želim da damo djeci mogućnost da budu pametniji nego što smo bili mi i da prevaziđu ono što su primitivne razlike, a da se drže onoga što su zajedničke tačke spajanja, koje suštinski mogu zaista svima da nam promjene ono što je aktuelno stanje i budućnost.

 

Uz veliku zahvalnost za ovaj razgovor, koji je mogao biti i mnogo duži, preporučujemo svima koji su u prilici, da svom djetetu omoguće odlazak na kampove Vanje Grbića, jer punoća znanja i iskustva, puno srce i radost i samopouzdanje sa kojim se djeca vraćaju sa ovog kampa, ne mogu se mjeriti ni sa jednim drugim iskustvom koje su do sada imali u životu. Svakom djetetu posvećena je jednaka pažnja i data jednaka mogućnost. Iako mnogi od njih neće postati profesionalni sportisti, ono što nauče na ovom kampu biće im snaga za sve buduće izazove – školske, drugarske, poslovne i naravno sportske.

Grad Sunca Trebinje i Eurocrem kamp Vanje Grbića od 17. – 31. avgusta. Više informacija o kampu na web stranici kampvanjegrbica.rs i društvenim mrežama. Hvala Vanja.

www.brckodanas.com

Ako ste pronašli pravopisnu grešku, označite je i pritisnite Shift + Enter ili kliknite ovdje da biste nam je prijavili.

OSTAVI KOMENTAR

Unesite komentar
Unesite Vaše ime