Čovjek u sivom kaputu

225

Čovijek srednjih godina u sivom kaputu izašao je u šetnju prolazeći trotoarom gradskog parka. Mali zastoj na semaforu, pogled desno i nešto čudno u izrazu lica osobe koju prvi put vidim u životu. Tuga i očaj kojima je zračio u trenutku me presjekoše osjećajući istovremeno neku vrstu krivice i odgovornosti. Narednih nekoliko dana pitam se zašto su neki ljudi tako nesretni i ozlojeđeni, toliko da to ne mogu i ne žele prikriti.

Studirajući lica i izraze na svakom pojedincu možemo uočiti o kakvom temperamentu se radi, a zatim i šta osjeća. Dugo ne srećem lice koje zrači srećom. Ne govorim o lažnom izrazu zadovoljstva, koji se lako kupuje danas i kojima nas obasipaju duboko nesretni ljudi širokog osmijeha fotografijama na društvenim mrežama. Nekada je osmijeh kažu, bio rezervisan samo za dvorske lude i niže klase, dok je plemstvo i elita morala da drži strogo ozbiljan izraz lica, posebno na fotografijama. Danas nema pravila osim jednog – ne daj da te vide tužnog! Od kada je postalo sramota biti tužan?

Živimo u duboko bolesnom i pogrešnom društvu, a ono je od svog postanka bilo takvo. Sami temelji na kojima su nastale sve svjetske civilizacije su pogrešni a danas vidimo kako ispaštamo ne poduzimajući skoro ništa. To je odgovornost koju svaki razuman čovjek treba da osjeća.To je još jedna za sada – nemoguća misija.

Da li je moguće biti sretan ukoliko uviđamo da naša sreća uveliko zavisi od drugih ljudi a da smo mi isto tako odgovorni za tuđu sreću ili nesreću? Za najbliže a potom i sreću vaših komšija, poznanika i nepoznatih osoba. Ukoliko želite kolektivno dobro morate se odreći vlastitih privilegija koje će služiti višem dobru, ali to je gotovo nemoguće u svijetu gdje je glupost opšte pravilo a nesreća prirodno stanje. Da li se upitate kakav bi svijet zaista bio kada bi se svi vjernici pridržavali svojih zapovijedi? Da li znate zašto ih se ne pridržavate? Čovjeku je teško da se pridržava nečega što mu je nametnuto, dato prisilom i bez objašnjenja. Ne možete prisiliti nekoga da bude moralan ali možete promjeniti metode usađivanja morala, što je za mnoge neuke ljude još uvijek teško ostvarivo. Generacije pohlepnih, sebičnih i lažljivih ljudi nije rođeno nego uzgojeno na ovim pogrešnim temeljima. Oni nisu krivi – svi smo krivi.

Osvrnite se oko sebe sljedeći put kada budete u masi, zapazite fizički najljepšu osobu, zatim najružniju, najdeblju ili najmršaviju i pokušajte da odgonetnete njihov stav i izraz lica. Da li vam najljepša osoba djeluje bahata i ohola? Zapitajte se je li to možda vaša sopstvena bahatost ili oholost koja vam onemogućava da vidite nešto jasnije. Da li vam najružnija osoba zrači poniznošću ili skromnošću zbog čega procjenjujete da je riječ o dobroj osobi? Ove osobine daće vam osjećaj sigurnosti zbog čega nećete osjećati nikakvu prijetnju u prisustvu ružne osobe.Vaš ego vas lako obmanjuje, a krive procjene vodiće i ka krivom ophođenju.

Zašto je čovjek u sivom kaputu bio tako nesrećan? Da li je i on sam donosio krive procjene koje su ga na kraju dovele do granice očaja, ili je to pak zbog bolesti, ljubavi ili neimaštine? Ne znam. On je samo kap u moru takvih lica koja u svojim rukama ne drže sudbinu i koja ne znaju gdje griješe.Neizbježno je griješiti jer mi smo svi jedan val uzroka i posljedica koje se nižu u krug.Nema izuzetka a pravilo je-pretvaraj se.

(brckodanas.com)

Prethodni postPet izuma koji su promijenili svijet
Sledeći postNenad Šormaz i Drago Teodorović osvojili „AQUANU 2015“ u Banja Luci

OSTAVI KOMENTAR

Unesite komentar
Unesite Vaše ime