Za dvadest godina postojanja Brčko distrikta BiH riješena su tek neka pitanja žena. Iako u nekim segmentima života tretiramo ženu bolje od ostatka države, programi i mjere koje Distrikt nudi nisu dovoljni, ne odgovaraju na potrebe svih žena, nisu sistemski postavljeni.
„Brčko distrikt BiH ima izvanrednih žena, voditeljica udruženja, profesorica, nastavnica, državnih radnica, novinarki, policijskih službenica, vaspitačica, akademskih građanki, političarki, penzonerki, djevojaka i djevojčica koje Distrikt ne vidi ni jedan dan u godini, pa ni danas na Međunarodni dan žena“, kažu u Udruženju Gender Brčko.
Kroz cijeli program obilježavanja 20 godina Distrikta žene se slave tek jednim događajem u organizaciji udruženja, a današnji dan je ponovno posvećen isključivo Distriktu i nikako ženi u njemu.
„Na svečanoj akademiji nije najavljen govor ni jedne žene iz Brčkog, a ima ih vrlo uspješnih koje bi mogle reći puno toga i povodom dana Distrikta i Međunarodnog dana žena.
Vraćamo li se to koracima unatrag? Zašto su žene nevidljive na važne datume, na njihov dan?“, pitaju se u ovom Udruženju.
Međunarodni dan žena obilježava se zvanično duže od jednog vijeka. Ovaj dan ima istorijsku važnost. Na ovaj dan, današnje žene bi trebalo da se sjete svih velikih žena koje su borile za prava koja žene danas imaju.
Klara Cetkin u Kopenhagenu, Lidija Beker u Engleskoj, Aleksandra Kolontaj u boljševičkoj Rusiji, Rosa Parks u Alabami, hiljadu radnica u Njujorku … one su se borile da žene dobiju pravo glasa, pravo na porodiljsko odusutvo, pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na obrazovanje, političko pravo, pravo na rad, zabranu dječijeg rada, pravo na život…
Međutim, ta borba, izgleda, traje i danas.
Žene se ni tada ni danas ne bore za ravnopravnost kakvu pojedinci koriste za ismijavanje i poređenje muške i ženske fizičke snage i izdržljivosti, nego za osnovna ljudska prava.
Klara Cetkin snažno se zalagala za prava žena na rad, a njene kolege su to smatrali potpuno apsurdnim, jer se radom žena umanjuju plate muškarcima. Cetkin je propagirala i borila se za ekonomsku nezavisnost žena, jednake plate za iste poslove, pravo žena na sindikalno organizovanje i interesne saveze, političko pravo.
1857. godine na 8. mart žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila u New Yorku, prvi put su organizovale javne demonstracije jer su bile nezadovoljne lošim uslovima rada i niskim platama. Više od 160 godina od tog događaja, obilježavanje Dana žena kod nas nije ni blizu razloga zbog kojih je proklamovan i prvi put obilježen prije više od jednog vijeka 1911. godine.
Praznik koji bi trebalo da slavi ekonomska, politička i društvena postignuća pripadnica ženskog roda, kod nas se pretvorio u kafanska slavlja i darivanja cvijećem, a o pravima žena, njihovom statusu u društvu, nasilju nad njima, seksualnom zlostavljanju, mobingu na radnom mjestu, generalno nejednakom odnosu u poslovnom svijetu, mišljenju da je ženi mjesto samo u kući i kuhinji i da joj osim kecelje ne treba ništa više … nažalost, nedovoljno se govori i jako malo se radi da se to promijeni. A one žene i muškarci koji to i pokušavaju i rade, češće su okarakterisani kao faktor uznemiravanja, nego kao partneri koji će dovesti do boljeg života za sve građane. Sve, i muškarce i žene.
Danas na stotine žena u prodavnicama, kladionicama, tržnim centrima … rade osam do deset sati dnevno, bez osnovnih ljudskih i radničkih prava, potplaćene su, ne plaća im se prekovremeno, na radnim mjestima je mnogima čak zabranjeno da sjednu i odmore, a na razgovorima za posao nerijetko ih dočeka pitanje: “Kada misliš ostati u drugom stanju?“, koje automatski govori da nije „kvalifikovana“ kandidatkinja ili da je posao nakon porodiljskog odsustva vjerovatno neće čekati. O sindikalnom organizovanju i snazi sindikata kod nas, u bilo kojem obliku, teško da se ima šta reći.
“Onaj ko dopušta da kapitalisti tlače radnike, dopušta i da muškarci tlače žene. One će ostati potlačene sve dok ekonomski ne budu nezavisne”, kazala je 1889. godine Klara Cetkin. 1889. godine.
Ženama ni danas niko neće pokloniti prava, osim ako se ne izbore za njih, ali ne na prava na papiru, nego prava koja žive. Radite, budite ekonomski nezavisne, omogućite same sebi ono što vam treba. Ova rečenica je teška, čini se nekima neostvariva, rečenica koja će izazvati najviše polemike, mnoge žene nikada nisu imale priliku da rade, nekima i ne daju da rade, neke su na evidenciji zavoda za zapošljavanje godinama i nemaju priliku za bilo kakav posao, jer posla nema zbog stanja u državi, jer nisu u stranci, jer njihova struka više nikom ne treba, jer, jer, jer…
Ali, sve žene imaju nešto zajedničko – cilj da svaka žena, djevojka i djevojčica živi sa više dostojanstva i poštovanja. Zato svaka žena mora krenuti od poštovanja same sebe i tu pronaći motiv, želju, podstrek i energiju da pokrene promjenu na bolje. Teško je, ali moguće.
Srećan Dan žena!
