Većina roditelja djece od prvog do šestog razreda se dobro snalazi u pomoći svojoj djeci oko realizacije takozvane online nastave. Starijim razredima osnovne škole nešto je teže, jer imaju više viber grupa, neki nastavnici organizuju virtuelne učionice putem raznih platformi (što uglavnom zavisi od znanja i kreativnosti nastavnika), dok ima i djece koja uopšte nemaju računare i teško im je da se uklope u ovaj vid obrazovanja. Srednjoškolci se takođe snalaze, neki bolje, neki teže, a praktične nastave, za one čiji smjerovi to zahtjevaju, uglavnom nema. Roditelji preuzimaju ulogu nastavnika, bili spremni za to ili ne, imali vremena za to, ili ne, iako im, kako je rečeno u porukama koje su dobili od nastavnika, to nije obaveza. Ali, budimo realni…
Za ovakav način nastavka školovanja niko nije bio spreman – ni nastavnici, ni učitelji, ni profesori, ni djeca, ni roditelji, ali ni obrazovne institucije. 70% naših sagovornika, uglavnom roditelja, nije baš zadovoljno načinom realizacije online nastave, ali većina o tome ne želi javno da govori.
Slanje nastavnog materijala putem viber grupa, e-maila ili preuzimanje materijala u školi u štampanom formatu, nije garant da će djeca zaista i savladati nastavno gradivo koje bi trebalo da savladaju po planu i programu do kraja ove školske godine. U entitetima i državama u okruženju za dva-tri dana snimljeno je nastavno gradivo, pa đaci nastavu prate preko tv programa, dok u Distriktu toga nema.
Sa druge strane, donesena je odluka o obustavi nastave, ali ne i o nastavku nastave putem sistema „nastava na daljinu“, ili kako se voli reći u našim institucijama online nastavi, iako to u pravom smislu te riječi nije ni blizu online nastave. Takav pojam u Zakonu o osnovnom i srednjem obrazovanju Brčko distrikta BiH u stvari uopšte i ne postoji. Zato se postavlja pitanje, koliko je onda validna ova online nastava koja se realizuje.
Odjeljenje za obrazovanje, takođe, nije ni preduzelo neke značajnije korake da djeci obezbjedi uslove za online nastavu. Pošlo se od pretpostavke da svaka kuća u kojoj ima školaraca, ima, ako ne laptop, tablet ili računar, a ono barem pametni telefon. Neku značajnu tehnološku pomoć nisu dobili ni nastavnici, koji su isto morali, za vrlo kratko vrijeme, da se prilagode novom načinu rada, dok neki nastavnici i profesori, uz dužno poštovanje, ni ne barataju modernim tehnologijama tako dobro.
Formirane viber grupe tretiraju se, kako je roditeljima napisano, kao „poslovni dokument koji u dogledno vrijeme može podlijegati inspekciji“. Dakle, nastavnici, a i roditelji, su na neki način opomenuti da paze šta rade, ali niko ih nije pitao da li imaju računar ili telefon na kojem imaju instaliranu viber ili neku drugu aplikaciju i znaju li da se snađu o novonastaloj situaciji.
Zato se nadamo, a to i očekujemo, da se iz ove situacije izvuku kvalitetne pouke i nastava u svakom slučaju drastično unaprijedi, barem do početka sljedeće školske godine.
