
Sjedim na piću sa dva drugara – jedan je konobar sa dugogodišnjim iskustvom, a drugi je barmen. Naručujem gazirani sok, a jedan od drugara konobaru koji nas uslužuje dobacuje “donesite joj bez leda i bez limuna”. Pitam ga zašto, i sasvim slučajno otkrivam najprljavije tajne BG restorana i kafića.
– Svi led ubacuju direktno rukama, a skoro nikad ne operu ruke pre toga. A da ti ne pričam šta sve jedan barmen dotakne tokom radnog vremena… A limun, to ti je najpoznatija stvar na svetu – u kafićima se nikad ne pere, samo se isecka i nakon što obavi posao kod jednog gosta, premešta se u čašu kod drugog. J**i ga, 300 dinara kilo, nikome se ne isplati da se tek tako razbacuje – priča mi Marko (25), barmen. Radio je u dva kafića u Beogradu, u jednom klubu i na brodu.
OK. Šta se još gadno dešava daleko od očiju gostiju?
– Osim ako baš ne naljutiš barmena pa ti pljune u piće, što ja lično baš nikad nisam uradio, ali znam momke koji jesu, nije da se dešava mnogo gadnih stvari. Ali, na primjer, ako tražiš kafu bez kofeina, možeš da je dobiješ jedino na mjestima koja su specijalizovana baš za kafu. U suprotnom će konobar da ti klimne glavom i da ti običnu kafu, a naplatiće ti onu bez kofeina koja je skuplja. Isto se radi i za nemasnim mlijekom, ili kad neko traži kafu sa mlijekom od soje ili badema – nastavlja on.
Onaj stari mit o tome kako piće uvek treba da pijete direktno iz flaše, jer su čaše prljave, Marko baca u vodu jer tvrdi da sad svi imaju mašine za pranje iz kojih čaše izlaze čiste.
– Oko toga ne moraš da brineš, osim ako se ne nađeš u nekom baš lošem lokalu. Ja nikad ne naručujem točeno pivo, jer još uvek ima mjesta na kojima se ono što gosti ne popiju samo prespe novim gostima (rijeđe, ali dešava se) i ne jedem grickalice koje se nude uz piće jer se isto tako samo presipaju od jednog do drugog gosta – zaključuje on.
Petar (30) je završio Ugostiteljsko-turističku školu, smijer za konobara, i više od decenije je proveo po restoranima, kafanama i kafićima. Kako kaže, radio je u najgorim bircuzima, ali i u nejelitnijim restoranima i, iako je njegov posao napolju, sa gostima, jako dobro zna šta se dešava u kuhinji.
– U kafani nikad ne naručujem čorbu i bilo šta što ima krompir pire, osim ako nisam u restoranu za koji znam da radi dobro i provjereno. U čorbu generalno ide “škart”, bukvalno se sve i svašta stavlja, od mesa koje je ostalo nekome na tanjiru, do povrća koje je previše staro da bi se služilo kao salata. Ovo posebno važi za potaže i krem čorbe. A pire krompir ide iz tanjira u tanjir – priča on, naglašavajući da se to ne radi svugdje, ali je uvijek lutrija.
(24sata)