Mrzio je svoj posao, obožavao svoju ženu, sve što je imao i zaradio poklonio bi, nije izlazio iz kafane, a njegove fore su vječne. Ni knjiga od 1000 stranica ne bi uspjela da dočara lik i dijelo legendarnog glumca Pavla Vuisića.
Studirao je prava, ali umjesto advokata postao je najveći glumac domaće kinematografije, za koga je čak i legendarni Orson Vels tvrdio da je talentovaniji od njega. A mrzio je glumu, iako su ga molili da se oproba na holivudskom platnu. Nije podnosio ni neke kolege, konkretno, Čkalju, jer su za njegov sistem vrijednosti bili prevrtljivi. Bio je težak za saradnju, nije izbijao iz kafane i sa Ade, a sve što bi zaradio – a zarađivao je mnogo, poklonio je.
Međutim, njegov testament (napisan 6 godina prije nego što će umrjeti) je poput njegovih uloga i karaktera, istovremeno tužan i urnebesno smješan.
Oporuka Pavla Vuisića, rođenog od majke Radmile i oca Miša, koji dana prvog novembra 1982. godišta, pri čistoj svjesti i zdravoga uma sastavlja ovu poruku.
Mirjani, ženi mi, sve što imam za slučaj da odapnem, ostavljam, s tijem da razumno rasproda ili otuđi imovinu moju, odnosno svoju, a ako ne bude u stanju da imovinom raspolaže, da to samo sud može uradit. Mirjana, ako posle mene ostane, ima me sahraniti sa svijem adetima i čestima crkve pravoslavne, sa šest popova da se pred mojijem telom vide i čuju.
Sahraniti me ima u grobnicu našu, govor posmrtni ili slično da se čuo nije. Ovijeh šest popova, koje za inat hoću, da se ono što se oko groba radi, rade i šute.
Neka u sebi pjevaju. Pošto mnije mrijeti, što bih i onako sve ovo pisao, još da vas zamolim da mi nikakva ni govora niti jedne riječi ne progovori, jerbo u grobu ću se prevrnuti i ne samo prevrnuti, već i ustati iz groba da ga noću morim i da mu, njemu i svima, koliko ih je na svijetu, jebem mater.
Pavle Vuisić, 1. novembra 1982. godine
